Prof. dr. Jasmina Havranek: Sveučilište u Mostaru pokazalo je svjesnost o značaju kvalitete

Prof. dr. sc. Jasmina Havranek, ravnateljica je Agencije za znanost i obrazovanje koja promiče važnost osiguravanja kvalitete visokoga obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Osim toga brine o očuvanju akademskih standarda i vjerodostojnosti kvalifikacija u visokom obrazovanju. Vrednovanja visokih učilišta i znanstvenih organizacija koje Agencija provodi u skladu su s Europskim standardima i smjernicama, a isto tako surađuje s drugim europskim agencijama s ciljem razmjene iskustava i dobre prakse. U posljednje je vrijeme dio aktivnosti usmjeren na edukativne aktivnosti namijenjene visokim učilištima, posebno u području jačanja usluga profesionalnog usmjeravanja na visokim učilištima i internacionalizacije visokog obrazovanja. S prof. dr. sc. Havranek razgovarali smo o učincima pandemije na visoko obrazovanje, procesu reakreditacije, ali i poziciji Sveučilišta u Mostaru u europskom akademskom prostoru.

Budući da ste na čelu agencije za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti i imate pregled stanja, kakva su iskustva s online nastavom na sveučilištima u Republici Hrvatskoj u vrijeme pandemije korona virusa i razdoblju „novog normalnog“?

Vrijeme u kojem se nalazimo izazovno je za sva područja ljudskog života i djelovanja. Izvanredne okolnosti koje su se dogodile u ožujku sve su nas zatekle, nitko se za njih nije posebno pripremao. Tako je bilo i u visokom obrazovanju. Stoga nas je zanimalo kako su visoka učilišta odgovorila na te okolnosti, kako su se u tome snašli nastavnici, kako studenti, što su prepoznali kao prednosti, a što kao nedostatke te situacije, i što smatraju da bi trebalo promijeniti kako bi proces studiranja i rada u takvim okolnostima, ako do njih ponovno dođe, unaprijedio. Stoga smo proveli istraživanje pod nazivom „Izazovi u visokom obrazovanju za vrijeme pandemije bolesti COVID-19 i socijalne izolacije: iskustva i potrebe djelatnika visokih učilišta i studenata“. Istraživanje smo proveli tijekom lipnja i srpnja 2020. godine, a sudjelovali su studenti i djelatnici visokih učilišta iz čitave Hrvatske.

Sudionici našeg istraživanja – i studenti i djelatnici visokih učilišta - prepoznaju i dobre i loše strane ovakvog načina studiranja. Isto tako, ono što jedna osoba vidi kao prednost, drugoj može biti nedostatak. Procjene studenata općenito su blago nepovoljnije u odnosu procjene nastavnika kod svih ispitanih aspekata studiranja, a razlog tome može biti što su studenti odgovarali iz pozicije korisnike, a nastavnici iz pozicije pružatelja „usluge“ visokog obrazovanja.

Većina ispitanika smatra da je online nastava primjenjiva za prenošenje teorijskog znanja – dio ispitanika smatra da bi je trebalo nastaviti primjenjivati i ubuduće. No praktična nastava, umjetnička, različiti oblici vježbi teže funkcioniraju u online okruženju i zahtijevaju dodatnu prilagodbu.

Kako su sudionici istraživanja procijenili kvalitetu online predavanja? 

Kada je riječ o ukupnoj kvaliteti online predavanja, nešto više studenata smatra kako je ona lošija u odnosu na razdoblje prije karantene, dok većina djelatnika smatra da je jednaka onoj prije karantene. No, zanimljivo je da četvrtina (24%) studenata kao i otprilike četvrtina nastavnika smatra da je kvaliteta nastave bila bolja ili čak puno bolja tijekom karantene.

Nadalje, nešto više od polovine studenata (56 %) smatra da je ukupno opterećenje bilo veće i puno veće nego prije karantene, što podrazumijeva više pripreme za nastavni proces i ispite te više samostalnog učenja. Neki su se u tome bolje snašli, dok je nekim studentima bilo potrebno više vremena, na što zasigurno utječu karakteristike pojedinaca poput sposobnosti samoorganizacije, razini samostalnosti i odgovornosti, ali i okolinskim faktorima poput vlastitog računala, pristupa internetu, brzi za druge članove kućanstva i sl.

Većina sudionika našeg istraživanja iz ističe učinkovitost online nastave u određenim segmentima, dok s druge strane ističu nezamjenjivost osobnog, izravnog kontakta među nastavnicima i studentima.

Klasičan oblik nastave i studiranja nosi sa sobom brojne prednosti, međutim i nastava na daljinu ili online nastava pruža brojne mogućnosti. Veliki broj europskih sveučilišta, bez obzira na trenutnu pandemiju, svoju nastavu jednim dijelom izvodi online. Iz kojih razloga onda postoji određeno negodovanje kada je riječ o online nastavi?

Prednosti su uglavnom povezane sa samoorganizacijom, uštedom vremena – vrijeme koje bi utrošili na putovanje do visokog učilišta mogu koristiti za učenje ili hobije. Prednost je i mogućnost naknadnog pregledavanja snimki i materijala, dostupnost nastavnika za online konzultacije, ugodnije okruženje u vlastitom prostoru.

S druge strane, primjedbe idu na račun stabilnosti internetske veze, dostupnosti računala i druge opreme, dostatnosti elektroničke literature, korištenja različitih komunikacijskih platformi, razine digitalnih kompetencija i nastavnika i studenata, povećanog opterećenja obje skupine te izostanka organizirane psihološke podrške. Poseban izazov je provedba online ispita i prevencija neetičnog ponašanja. Isto tako, dio sudionika istraživanja smatra da je potrebno donijeti ujednačene smjernice za izvođenje online nastave.

U medijima se često mogu vidjeti tekstovi o rangiranju sveučilišta po svjetskim listama. Jesu li u te procese rangiranja uključeni relevantni faktori, odnosno kriteriji i koliko su takve liste zaista pokazatelj izvrsnosti?

Svjetska rangiranja  su vrlo jednostavan i popularan način prikazivanja kvalitete sveučilišta na globalnoj razini. Ona danas koriste metodologiju koja se neprestano poboljšava, te možemo reći da tih nekoliko najpopularnijih poput THE, QS World University ranking, CWTS Leiden,  ARWU rangiranje, popularno nazvana Šangajska lista, i posebno, europski  U-Multirank zaista koriste kvalitetne i smislene pokazatelje. Međutim, ono što rangiranja ne prikazuju je nacionalni kontekst u kojem učilište djeluje, institucijske specifičnosti i utjecaj koji visoka učilišta imaju u svojoj lokalnoj zajednici. Zato je, osim ovog jednostavnijeg, globalnog pogleda, potrebno imati i onaj specifičniji, unutarnji, u kojem postupci vanjskog vrednovanja, poput akreditacije, imaju nezamjenjivu ulogu.

Procesi reakreditacije izazov su svakom sveučilištu, a upravo ishodi tih procesa jedan su od najboljih pokazatelja razvoja visokog učilišta. Na razini Europe primjenjuju se Standardi i smjernice za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju. Što oni znače i na što su usmjereni?

Standardi i smjernice za osiguravanje kvalitete na Europskom prostoru visokog obrazovanja, tzv. ESG najvažniji je dokument na europskoj razini kada je u pitanju osiguravanje kvalitete. Sve europske agencije obvezne su uskladiti svoj rad i procese s ovim Standardima. Koliko su u tome uspješne provjerava kroz postupak vrednovanja krovna Europska udruga za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju ENQA. AZVO je dva puta uspješno prošao spomenuto vrednovanje čime je dokazao potrebnu razinu usklađenosti s ESG-jem.

Europski standardi su, rekla bih, jedan okvir za vanjsko i unutarnje osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju, a pri izradi nacionalnih akreditacijskih standarda, svaka država, odnosno agencija, treba se tim okvirom voditi, uz uvažavanje nacionalnog konteksta i specifičnosti sustava visokog obrazovanja pojedine države.

U primjeni je ESG iz 2015. godine, a usmjeren je na osiguravanje kvalitete u području učenja i poučavanja u visokom obrazovanju, što uključuje i okruženje za učenje te relevantne poveznice sa znanošću i inovacijama. Primjenjuje se na sve vrste visokog obrazovanja na Europskom prostoru visokog obrazovanja, bez obzira na način studiranja ili mjesto izvođenja.

Sastoji se od tri skupine standarda koji se odnose na unutarnje, zatim na  vanjsko osiguravanje kvalitete i naposljetku na agencije za osiguravanje kvalitete. Sva tri dijela su međusobno povezana i čine jedinstvenu cjelinu.

Standardi za reakreditaciju koje primjenjuje AZVO usklađeni su s ESG-jem iz 2015., a grupirani su u pet tema: interno osiguravanje kvalitete i društvena uloga visokog učilišta, studijski programi, nastavni proces i podrška studentima, nastavnički i institucijski kapaciteti te znanstvena/umjetnička/stručna djelatnost. Stručno povjerenstvo koje vrednuje visoko učilište provjerava koliko ono zadovoljava standarde unutar ovih pet tema.

Krajem listopada bili ste u posjeti Sveučilištu u Mostaru koje je posljednju reakreditaciju prošlo 2017. godine čime su diplome priznate i u zemljama Europske unije. Gdje je Sveučilište bilo tada, a gdje je danas?

Tijekom mog nedavnog posjeta Sveučilištu u Mostaru razgovaralo se o aktivnostima i unaprjeđenjima kvalitete na Sveučilištu i pojedinim sastavnicama koja su u međuvremenu realizirana, a u skladu s preporukama stručnih povjerenstava proizašlima iz reakreditacijskog postupka. Također, predstavljen je i dokument Strategija razvoja Sveučilišta u Mostaru od 2018. do 2023. godine čije je donošenje označilo početak izgradnje sustava strateškog upravljanja na Sveučilištu kao glavnoga alata za daljnji razvoj Sveučilišta i unaprjeđivanje kvalitete, a za čiju su izradu korištene i preporuke iz postupka reakreditacije. Predstavljen je i Akcijski plan za tekuću godinu.

Također, razgovaralo se i o daljnjoj suradnji Sveučilišta u Mostaru i AZVO-a pa su se tako i razmijenile ideje o daljnjem praćenju realizacije akcijskih planova u postupku naknadnog praćenja AZVO-a na sličan način kako taj postupak prolaze i visoka učilišta u RH. Tema je bila i provođenje tematskog vrednovanja poslijediplomskih doktorskih studija Sveučilišta u Mostaru prema modelu koji je korišten u RH kao i o pripremi za drugi reakreditacijski ciklus nakon isteka razdoblja od pet godina. Dogovoreno je i da će se organizirati sastanak s ciljem daljnje operacionalizacije navedenih ideja i prijedloga.

Koracima koje je do sada učinilo i planovima koje namjerava realizirati u budućnosti, Sveučilište u Mostaru pokazalo je svjesnost o značaju kvalitete i važnosti njezina preispitivanja za daljnji razvoj Sveučilišta, njegovu konkurentnosti i dobrobit studenata.